Svi ljudi traže sreću, sa manje ili više snage i upornosti, a najviše izgleda da je nađu i sačuvaju imaju oni koji je traže u zajedničkoj sreći što većeg broja ljudi sa kojima ih život vezuje"
Ivo Andrić
LEGENDA O TRI DRVETA
Bila jednom tri drveta koja su stajala na brdašcu u šumi.
Razgovarali su o svojim nadama i snovima, kada je prvo drvo reklo: " Jednog dana želim da postanem kovčeg sa blagom. Trebalo bi da me napune zlatom, srebrom i vrednim nakitom i da me ukrase najlepšim duborezom, kako bi svako mogao da vidi moju lepotu."
Drugo drvo je nastavilo: "Jednog dana biću neki ogromni brod. Preko vode ću prevoziti kraljevi i kraljice i ploviću sve do kraja sveta. Svako će se osećati siguran i zaštićen na mojoj palubi."
Konačno je treće drvo dobilo reč: "Želim da narastem u najveći i najpravije drvo. Ljudi će me videti sa vrha brda i pri tom misliti na nebo i na Boga, kome sam ja tako blizu. Biću najveće drvo svih vremena i ljudi će me se sećati."
Nakon što se drveće nekoliko godina molilo da se njihovi snovi obistine, jednoga dana kraj njih je prošlo nekoliko šumara. Kada su došli do prvog drveta, jedan od njih je rekao:" Ovo drvo izgleda veoma jako. Mislim da će moći dobro da se proda nekom stolaru." I, počeo je da obara drvo. Drvo je bilo srećno jer je mislilo da će stolar od njega napraviti škrinju sa blagom.
Kod drugog drveta šumar je rekao: "Ovo drvo mi izgleda dosta jako, njega sigurno mogu prodati nekom brodogradilištu." Drvo je bilo srećno jer je mislilo da je na najboljem putu da postane snažan brod.
Kada je šumar došao do trećeg drveta, drvo se preplašilo. Mislilo je da se, ako ga budu oborili, njegovi snovi nikada neće ostvariti. Jedan od ljudi je rekao:" Moje drvo ne mora biti ništa posebno, zato ću uzeti ovo" a zatim je snažno zamahnuo sekirom.
Kada je prvo drvo dospelo do stolara, on je od njega napravio korito. Stavio ga je u štalu i napunio senom.To nikako nije odgovaralo onome čemu se drvo nadalo i za šta se molilo. Drugo drvo je obrađeno i od njega je napravljen mali ribarski brod. Njegovi snovi da postane moćni brod, koji će prevoziti kraljeve preko vode, nisu se ostvarili. Veliko drvo je isečeno na balvane koji su ostavljeni u mraku. Prošle su godine i sva tri drveta su zaboravila svoje snove.
Jednoga dana su u štalu došli čovek i žena. Žena je rodila dete, pa su ga spustili na seno u jasle, napravljene od prvog drveta. Jasle su bile postavljene u štali i ispunjene senom. Čovek se nadao da će uspeti da napravi neki krevetac za svoju bebu, a za to su jasle bile dovoljne. Drvo je osetilo da se ovde nešto posebno dešava i znalo je da će u tom trenutku imati priliku da nosi najveće blago svih vremena.
Mnogo godina kasnije grupa muškaraca se ukrcala na brodić koji je bio napravljen od drugog drveta.Jedan od njih je bio veoma umoran i legao je da spava. Dok su bili na jezeru, počelo je strašno nevreme i drvo se plašilo da neće biti dovoljno jako da zaštiti sve ljude. Ljudi su probudili Onoga koji je spavao. On je ustao i povikao:"Mir!" i bura je odjednom utihnula. Tada je drvetu bilo jasno da je u svom truplu nosilo kralja nad kraljevima.
Nešto kasnije, došao je neko po treće drvo. Vukli su ga preko ulice, dok su ljudi ismevali Onoga koji ga je nosio. Zaustavili su se na jednom posebnom trgu; čovek je bio zakucan za drvo, a zatim uspravljen, kako bi izdahnuo na vrhu brda. Kada je došla nedelja, drvo je shvatilo da mu je bila dodeljena čast da stoji na vrhu brda i da bude blizu Boga, onoliko koliko je moguće. Na njemu je bio razapet Isus.
Čak i onda kada nam izgleda da se stvari ne odvijaju onako kako mi želimo, onako kako sanjamo, trebalo bi da znamo da Bog ima plan za nas. Kada mu ukažemo poverenje, daće nam ogromne darove. Svako od tri drveta je dobilo ono što je želelo, samo ne na onaj način kako su sami zamislili. Mi ne znamo uvek kakav plan Gospod ima za nas. Ipak, možemo znati da čak i onda kada njegovi putevi nisu naši putevi, služiće nam na najbolji mogući način.
Razgovarali su o svojim nadama i snovima, kada je prvo drvo reklo: " Jednog dana želim da postanem kovčeg sa blagom. Trebalo bi da me napune zlatom, srebrom i vrednim nakitom i da me ukrase najlepšim duborezom, kako bi svako mogao da vidi moju lepotu."
Drugo drvo je nastavilo: "Jednog dana biću neki ogromni brod. Preko vode ću prevoziti kraljevi i kraljice i ploviću sve do kraja sveta. Svako će se osećati siguran i zaštićen na mojoj palubi."
Konačno je treće drvo dobilo reč: "Želim da narastem u najveći i najpravije drvo. Ljudi će me videti sa vrha brda i pri tom misliti na nebo i na Boga, kome sam ja tako blizu. Biću najveće drvo svih vremena i ljudi će me se sećati."
Nakon što se drveće nekoliko godina molilo da se njihovi snovi obistine, jednoga dana kraj njih je prošlo nekoliko šumara. Kada su došli do prvog drveta, jedan od njih je rekao:" Ovo drvo izgleda veoma jako. Mislim da će moći dobro da se proda nekom stolaru." I, počeo je da obara drvo. Drvo je bilo srećno jer je mislilo da će stolar od njega napraviti škrinju sa blagom.
Kod drugog drveta šumar je rekao: "Ovo drvo mi izgleda dosta jako, njega sigurno mogu prodati nekom brodogradilištu." Drvo je bilo srećno jer je mislilo da je na najboljem putu da postane snažan brod.
Kada je šumar došao do trećeg drveta, drvo se preplašilo. Mislilo je da se, ako ga budu oborili, njegovi snovi nikada neće ostvariti. Jedan od ljudi je rekao:" Moje drvo ne mora biti ništa posebno, zato ću uzeti ovo" a zatim je snažno zamahnuo sekirom.
Kada je prvo drvo dospelo do stolara, on je od njega napravio korito. Stavio ga je u štalu i napunio senom.To nikako nije odgovaralo onome čemu se drvo nadalo i za šta se molilo. Drugo drvo je obrađeno i od njega je napravljen mali ribarski brod. Njegovi snovi da postane moćni brod, koji će prevoziti kraljeve preko vode, nisu se ostvarili. Veliko drvo je isečeno na balvane koji su ostavljeni u mraku. Prošle su godine i sva tri drveta su zaboravila svoje snove.
Jednoga dana su u štalu došli čovek i žena. Žena je rodila dete, pa su ga spustili na seno u jasle, napravljene od prvog drveta. Jasle su bile postavljene u štali i ispunjene senom. Čovek se nadao da će uspeti da napravi neki krevetac za svoju bebu, a za to su jasle bile dovoljne. Drvo je osetilo da se ovde nešto posebno dešava i znalo je da će u tom trenutku imati priliku da nosi najveće blago svih vremena.
Mnogo godina kasnije grupa muškaraca se ukrcala na brodić koji je bio napravljen od drugog drveta.Jedan od njih je bio veoma umoran i legao je da spava. Dok su bili na jezeru, počelo je strašno nevreme i drvo se plašilo da neće biti dovoljno jako da zaštiti sve ljude. Ljudi su probudili Onoga koji je spavao. On je ustao i povikao:"Mir!" i bura je odjednom utihnula. Tada je drvetu bilo jasno da je u svom truplu nosilo kralja nad kraljevima.
Nešto kasnije, došao je neko po treće drvo. Vukli su ga preko ulice, dok su ljudi ismevali Onoga koji ga je nosio. Zaustavili su se na jednom posebnom trgu; čovek je bio zakucan za drvo, a zatim uspravljen, kako bi izdahnuo na vrhu brda. Kada je došla nedelja, drvo je shvatilo da mu je bila dodeljena čast da stoji na vrhu brda i da bude blizu Boga, onoliko koliko je moguće. Na njemu je bio razapet Isus.
Čak i onda kada nam izgleda da se stvari ne odvijaju onako kako mi želimo, onako kako sanjamo, trebalo bi da znamo da Bog ima plan za nas. Kada mu ukažemo poverenje, daće nam ogromne darove. Svako od tri drveta je dobilo ono što je želelo, samo ne na onaj način kako su sami zamislili. Mi ne znamo uvek kakav plan Gospod ima za nas. Ipak, možemo znati da čak i onda kada njegovi putevi nisu naši putevi, služiće nam na najbolji mogući način.
TAKAV BRAT
Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kada je izašao iz kancelarije na ulicu, oko njegovihi sjajnih novih kola obilazio je neki dečkić, zagledao ih i divio im se. "Da li su to vaša kola, gospodine?" - upitao je.
Pol je klimnuo glavom. "Dobio sam ih od brata za Božić." Dečak je bio zapanjen: "Hoćete da kažete da Vam ih je brat dao i da Vas ona nisu koštala ni centa? Znate, želeo bih..." Oklevao je.
Pol je bio siguran da zna šta bi on želeo. Želeo bi da ima takvog brata. Ali ono što je taj dečak rekao , potreslo je Pola do srži.
"Želeo bih", nastavio je dečak," da mogu da budem takav brat." Pol je iznenađeno pogledao dečaka, a zatim sasvim spontano zapitao: "Da li bi voleo da se provozaš u mom automobilu?"
"Kako da ne bih!"
Posle kraće vožnje, dečak se okrenuo i užarenog pogleda zamolio:"Gospodine, da li biste bili dobri da vozite do moje kuće?"
Pol se smeškao. Mislio je da zna šta dečak želi. Želi da pokaže susedima da može kući da se doveze u velikom automobilu. Međutim, Pol je ponovo pogrešio. "Molim Vas da stanete ispred onih dvaju stepenika", - rekao je dečak.
Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol je čuo da se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio bogalj. Stavio ga je na donji stepenik i pokazao mu kola.
"Vidiš Badi, upravo kako sam ti rekao. Brat mu ih je poklonio za Božić i nisu ga koštala ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti baš takva...i onda ćeš i sam moći da vidiš sve te lepe stvari koje se za Božić stavljaju u izloge, a koje sam pokušavao da ti opišem."
Pol je izašao i stavio dečaka na prednje sedište u kolima. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u nezaboravnu prazničnu vožnju!
Te večeri Pol je shvatio šta je Isus mislio kad je rekao:" Sretniji ji onaj koji daje..."
Pol je klimnuo glavom. "Dobio sam ih od brata za Božić." Dečak je bio zapanjen: "Hoćete da kažete da Vam ih je brat dao i da Vas ona nisu koštala ni centa? Znate, želeo bih..." Oklevao je.
Pol je bio siguran da zna šta bi on želeo. Želeo bi da ima takvog brata. Ali ono što je taj dečak rekao , potreslo je Pola do srži.
"Želeo bih", nastavio je dečak," da mogu da budem takav brat." Pol je iznenađeno pogledao dečaka, a zatim sasvim spontano zapitao: "Da li bi voleo da se provozaš u mom automobilu?"
"Kako da ne bih!"
Posle kraće vožnje, dečak se okrenuo i užarenog pogleda zamolio:"Gospodine, da li biste bili dobri da vozite do moje kuće?"
Pol se smeškao. Mislio je da zna šta dečak želi. Želi da pokaže susedima da može kući da se doveze u velikom automobilu. Međutim, Pol je ponovo pogrešio. "Molim Vas da stanete ispred onih dvaju stepenika", - rekao je dečak.
Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol je čuo da se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio bogalj. Stavio ga je na donji stepenik i pokazao mu kola.
"Vidiš Badi, upravo kako sam ti rekao. Brat mu ih je poklonio za Božić i nisu ga koštala ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti baš takva...i onda ćeš i sam moći da vidiš sve te lepe stvari koje se za Božić stavljaju u izloge, a koje sam pokušavao da ti opišem."
Pol je izašao i stavio dečaka na prednje sedište u kolima. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u nezaboravnu prazničnu vožnju!
Te večeri Pol je shvatio šta je Isus mislio kad je rekao:" Sretniji ji onaj koji daje..."
PROFESOR NEPLIVAČ
Postoji priča o profesoru koji je unajmio jednog starog škotlanđanina da ga preveze preko jezera. Dok su prelazili jezero, profesor je upitao ribara da li je ikada izučavao nauke. On je prizno da nije.
„Zaista, vajkao se profesor tužno klimajući glavom, ”izgubili ste četvrtinu svog života.«
»Jeste li proučavali književnost, čitali klasike?
„Ne.”
„Izgubili ste još jednu četvrtinu života.”
„A šta je s muzikom? - nastavljao je profesor – ”Jeste li slušali poznata velika dela ovog sveta?„
”Ne.„
”Shvaćate li„ – rekao je profesor,”sada ste izgubili tri četvrtine svog života?«
Jedini zvuci koji su se mogli čuti bili su škripa i pucketanje čamca dok je stari ribar ujednačeno veslao. Upravo tada slab vetrić počeo je da valja površinu vode. Podignuvši pogled, starac je ugledo tamni oblak kako se brzo približava. Iz iskustva je znao kako jezero može biti opasno kad naiđe oluja. Savio se zato prema veslima. Vetar je postajao sve jači. Talasi su počeli da zapljuskuju gornji rub čamca. Pokušavajući da sakrije uznemirenost u glasu, upitao je profesora:
Da li ste Vi naučili da plivate?
„Ne, nisam. Zašto pitate?«
”Zato,„ - odgovono je škotlanđanin odmahujući glavom, - što sam ja po vašem mišljenju izgubio tri četvrtine života, ali vi ćete možda izgubiti ceo ”
Mnogi su mislili da dobijaju sve što je svet imao da ponudi. U stvari, izgubili su sve što je večnost mogla da im ponudi. Razum sam po sebi nije štetan, ali on ne može da objasni sve o čemu mozemo imati maglovite pretpostavke.
„Zaista, vajkao se profesor tužno klimajući glavom, ”izgubili ste četvrtinu svog života.«
»Jeste li proučavali književnost, čitali klasike?
„Ne.”
„Izgubili ste još jednu četvrtinu života.”
„A šta je s muzikom? - nastavljao je profesor – ”Jeste li slušali poznata velika dela ovog sveta?„
”Ne.„
”Shvaćate li„ – rekao je profesor,”sada ste izgubili tri četvrtine svog života?«
Jedini zvuci koji su se mogli čuti bili su škripa i pucketanje čamca dok je stari ribar ujednačeno veslao. Upravo tada slab vetrić počeo je da valja površinu vode. Podignuvši pogled, starac je ugledo tamni oblak kako se brzo približava. Iz iskustva je znao kako jezero može biti opasno kad naiđe oluja. Savio se zato prema veslima. Vetar je postajao sve jači. Talasi su počeli da zapljuskuju gornji rub čamca. Pokušavajući da sakrije uznemirenost u glasu, upitao je profesora:
Da li ste Vi naučili da plivate?
„Ne, nisam. Zašto pitate?«
”Zato,„ - odgovono je škotlanđanin odmahujući glavom, - što sam ja po vašem mišljenju izgubio tri četvrtine života, ali vi ćete možda izgubiti ceo ”
Mnogi su mislili da dobijaju sve što je svet imao da ponudi. U stvari, izgubili su sve što je večnost mogla da im ponudi. Razum sam po sebi nije štetan, ali on ne može da objasni sve o čemu mozemo imati maglovite pretpostavke.
PRAVA VELIČINA
Pre mnogo godina jedna učiteljica zamolila je svoj razred da napiše sastav sa temom prava veličina. Među učenicima nalazila se jedna devojčica iz siromašne i neobrazovane porodice. Učiteljica nije očekivala od nje neki izuzetan sastav. Međutim, ono što je devojčica napisala tako je duboko uticalo na nju da je odlučila da ovaj napis pošalje novinama. Predmet je izazvao neuobičajeno zanimanje. Novine iz cele zemlje prenele su sve što je devojčica napisala. Njeno ime ljudi su već zaboravili, niko ga se više ne seća, ali ono što je napisala još uvek zvuči istinito. Evo jednog izvoda:
"Čovek ne može dostići pravu veličinu ako se muči za nju. Možete je steći kada je ne tražite. Lepo je imati dobru odeću. Ona vam umnogome olakšava da pristojno delujete, ali znak prave veličine ostvarene u vašem životu pokazaće se onda kada tako delujete iako odeća nije tako dobra kako bi to trebalo da bude. Roditelji moje mame dok je još bila devojčica, imali su jednu ptičicu koju su zvali Bil. Jednog dana ptičica je slomila nogu. Mislili su da je treba ubiti, ali sledećeg jutra našli su je kako peva oslonjena na svoju nepovređenu nogu.To je prava veličina. Jedna žena oprala je rublje u kome je bilo mnogo velikih komada i obesila ga na uže. Uže se prekinulo i rublje je palo u prašinu, ali ona nije izgovorila nijednu reč. Ponovo je sve oprala ali ovoga puta rublje je prostrla po čitavoj travi tako da nije moglo da padne.Te noći neki pas prljavim nogama pretrčao je preko njega. Kada je videla šta se dogodilo, ona je sela i kazala: "Zar nije smešno što ništa nije obišao" To je prava veličina, ali samo oni koji su prali ovako veliko rublje mogu da je prepoznaju."
"Čovek ne može dostići pravu veličinu ako se muči za nju. Možete je steći kada je ne tražite. Lepo je imati dobru odeću. Ona vam umnogome olakšava da pristojno delujete, ali znak prave veličine ostvarene u vašem životu pokazaće se onda kada tako delujete iako odeća nije tako dobra kako bi to trebalo da bude. Roditelji moje mame dok je još bila devojčica, imali su jednu ptičicu koju su zvali Bil. Jednog dana ptičica je slomila nogu. Mislili su da je treba ubiti, ali sledećeg jutra našli su je kako peva oslonjena na svoju nepovređenu nogu.To je prava veličina. Jedna žena oprala je rublje u kome je bilo mnogo velikih komada i obesila ga na uže. Uže se prekinulo i rublje je palo u prašinu, ali ona nije izgovorila nijednu reč. Ponovo je sve oprala ali ovoga puta rublje je prostrla po čitavoj travi tako da nije moglo da padne.Te noći neki pas prljavim nogama pretrčao je preko njega. Kada je videla šta se dogodilo, ona je sela i kazala: "Zar nije smešno što ništa nije obišao" To je prava veličina, ali samo oni koji su prali ovako veliko rublje mogu da je prepoznaju."
ISTINITA PRIČA
Čovek je sedeo na stanici metroa u Vasingtonu D.C. i počeo da svira violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je šest Bahovih komada oko 45 minuta. Za to vreme, posto je bilo radno jutro, izračunato je da je bar hiljadu ljudi prošlo kroz stanicu, najveći broj njih odlazeći na posao.
Nakon tri minuta sredovečni čovek je primetio muzičara koji svira.
Usporio je, zastao na par sekundi a onda požurio da stigne na vreme. Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta neko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda čovek pogledao na sat i ponovo počeo da hoda. Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dečak. Majka ga je pošurivala ali je dete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dete je nastavilo da hoda neprestano se osvrčucći. Takvu reakciju pokazalo je jos nekoliko dece, ali svi roditelji bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.
Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom. Sakupio je 32$. Kada je prestao da svira, nastala je tišina ali to niko nije primetio. Niko nije zatapšao niti je pokazao bilo kakvu reakciju.
Niko nije znao da je violinista bio Joshua Bell, jedan od najboljih muzičara sveta. On je svirao neka od najintrigantnijih dela ikada napisanih, na violini vrednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana pre sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom pozorištu gde je karta koštala 100$.
Ovo je stvarna priča. Joshua Bell je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list Vasington Post, o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju.
Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:
Na javnom mestu u neadekvatno vreme:
Da li primećujemo lepotu?
Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
Da li prepoznajemo talenat u neočekivanom kontekstu?
Jedan od mogucih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara sveta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?
Da dopunimo ovu priču video klipom o ovom događaju.
Nakon tri minuta sredovečni čovek je primetio muzičara koji svira.
Usporio je, zastao na par sekundi a onda požurio da stigne na vreme. Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta neko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda čovek pogledao na sat i ponovo počeo da hoda. Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dečak. Majka ga je pošurivala ali je dete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dete je nastavilo da hoda neprestano se osvrčucći. Takvu reakciju pokazalo je jos nekoliko dece, ali svi roditelji bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.
Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom. Sakupio je 32$. Kada je prestao da svira, nastala je tišina ali to niko nije primetio. Niko nije zatapšao niti je pokazao bilo kakvu reakciju.
Niko nije znao da je violinista bio Joshua Bell, jedan od najboljih muzičara sveta. On je svirao neka od najintrigantnijih dela ikada napisanih, na violini vrednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana pre sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom pozorištu gde je karta koštala 100$.
Ovo je stvarna priča. Joshua Bell je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list Vasington Post, o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju.
Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:
Na javnom mestu u neadekvatno vreme:
Da li primećujemo lepotu?
Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
Da li prepoznajemo talenat u neočekivanom kontekstu?
Jedan od mogucih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara sveta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?
Da dopunimo ovu priču video klipom o ovom događaju.
RODITELJSKA MUDROST
Nedavno sam od Stephena Glenna čuo priču o slavnom naučniku iz područja medicine. Neki ga je novinar upitao zašto je on toliko kreativniji od prosečnih osoba. Šta ga je to toliko uzdiglo od svih drugih? Odgovorio je da je, po njegovom mišljenju, uzrok tome događaj u njegovoj drugoj godini. Pokušavao je da dohvati bocu mleka iz frižidera, ali je bila klizava, pa mu je ispala, a sve se mleko prolilo po podu. Čitavo more mleka! Kada je mama ušla u kuhinju, umesto da viče ili ga kazni, samo je kazala: "Roberte, kakav si veliki i prekrasan nered napravio! No, šteta je već učinjena. Želiš li da se poigraš u mleku pre no što ga počistimo?" To je i učinio.
Nakon nekoliko minuta mama je kazala: "Znaš, Roberte, svaki put kada učiniš ovakav nered, moraš ga i počistiti i sve vratiti kako je i bilo. Šta misliš da sada to učinimo? Uzećemo sunđer, peškir ili krpu. Šta bi ti najviše voleo?" On je odabrao sunđer, pa su zajedno počistili nered. Mama je zatim rekla: "Znaš, ovo što smo videli je propali pokušaj nošenja velike boce mleka dvema malenim ručicama. Hajdemo sada u dvorište da napunimo bocu vodom i da vidimo da li možeš da otkriješ način nošenja bez prolivanja." Maleni je dečak naučio da je to moguće ukoliko obema rukama uhvati bocu pri vrhu. Kakva divna lekcija!
Naučnik je dodao da je u tom trenutku shvatio da se ne treba bojati pogrešaka. Baš suprotno tome, naučio je da su pogreške samo dobra prilika za saznavanje nečega novog. To je i suština naučnih eksperimenata. Čak i ukoliko eksperiment "ne radi", obično možemo naučiti nešto vredno iz njega.
Nakon nekoliko minuta mama je kazala: "Znaš, Roberte, svaki put kada učiniš ovakav nered, moraš ga i počistiti i sve vratiti kako je i bilo. Šta misliš da sada to učinimo? Uzećemo sunđer, peškir ili krpu. Šta bi ti najviše voleo?" On je odabrao sunđer, pa su zajedno počistili nered. Mama je zatim rekla: "Znaš, ovo što smo videli je propali pokušaj nošenja velike boce mleka dvema malenim ručicama. Hajdemo sada u dvorište da napunimo bocu vodom i da vidimo da li možeš da otkriješ način nošenja bez prolivanja." Maleni je dečak naučio da je to moguće ukoliko obema rukama uhvati bocu pri vrhu. Kakva divna lekcija!
Naučnik je dodao da je u tom trenutku shvatio da se ne treba bojati pogrešaka. Baš suprotno tome, naučio je da su pogreške samo dobra prilika za saznavanje nečega novog. To je i suština naučnih eksperimenata. Čak i ukoliko eksperiment "ne radi", obično možemo naučiti nešto vredno iz njega.
ISTRAJNOST SE ISPLATI
Za vreme krize tridesetih godina prošlog veka jedan nezaposleni politički karikaturista tragajući za poslom obratio se jednom poznatom listu. Brzo su ga obavestili da listu nije potreban karikaturista.Nije dopustio da ga negativan odgovor obeshrabri, već ga je prihvatio kao izazov, kao podstuicaj da uloži veće stvaralačke napore.Seo je, nacrtao jednu karikaturu i poslao je urednišvu ovog lista.
Svake sedmice crtao je i istom uredništviu slao po jenu karikaturu.Posle pedeset i dve sedmice i pedeset i dve karikature, od lista još nije bilo nikakvog odgovora.Morao je da prizna da je njegova hrabrost počela pomalo da slabi. Međutim, ipak je odbio da se preda.
Nova karikatura prikazivala je visoku zgradu bez prozora i vrata na prvom spratu. Jedan čovek očajnički je trčao oko zgrade vičići:"Sigurno postoji neki put koji vodi unutra! "Ovoga puta redakcija je poslala telegram:"Dođite, postali ste naš član. Mi smo se predali!"
Svake sedmice crtao je i istom uredništviu slao po jenu karikaturu.Posle pedeset i dve sedmice i pedeset i dve karikature, od lista još nije bilo nikakvog odgovora.Morao je da prizna da je njegova hrabrost počela pomalo da slabi. Međutim, ipak je odbio da se preda.
Nova karikatura prikazivala je visoku zgradu bez prozora i vrata na prvom spratu. Jedan čovek očajnički je trčao oko zgrade vičići:"Sigurno postoji neki put koji vodi unutra! "Ovoga puta redakcija je poslala telegram:"Dođite, postali ste naš član. Mi smo se predali!"
SOK OD POMORANĐE
Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijala držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on uze pomorandžu u ruke i zagonetno upita publiku: "Ako stisnem iz sve snage ovu pomorandžu, šta će izaći iz nje?"
Neka mlada devojka iz prvog reda dobaci: "To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete pomorandžu onda će iz pomorandže izaći sok od pomorandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje."
Stručnjak reče: "Tačno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Razlog za to što će iz pomorandže izaći pomorandžin sok je taj što je samo to unutra. A sad, ako proširimo metaforu, i zamislimo da vas neko tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovaraju, da vas neko uvredi, da vam nanese bol i sl. I iz vas izađu bes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba, itd. Vi biste rekli da je to izašlo iz vas zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da je ono što iz vas izađe - ono što nosite u sebi. Zapamtite, iz vas će uvek i baš uvek izaći ono što je u vama ako vas neko 'stisne'. Iz pomorandže nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama."
"Nema dobrog drveta koje donosi rđav plod, ni rđavog drveta koje donosi dobar plod. Jer, svako drvo se poznaje po svom plodu. Sa trnja se ne beru smokve, ni grožđe sa kupine. Dobar čovek iz dobre riznice svoga srca iznosi dobro, a zao čovek iz zle riznice iznosi zlo jer usta govore ono čega je srce puno." (Evanđelje po Luki 6: 43-45)
Neka mlada devojka iz prvog reda dobaci: "To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete pomorandžu onda će iz pomorandže izaći sok od pomorandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje."
Stručnjak reče: "Tačno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Razlog za to što će iz pomorandže izaći pomorandžin sok je taj što je samo to unutra. A sad, ako proširimo metaforu, i zamislimo da vas neko tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovaraju, da vas neko uvredi, da vam nanese bol i sl. I iz vas izađu bes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba, itd. Vi biste rekli da je to izašlo iz vas zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da je ono što iz vas izađe - ono što nosite u sebi. Zapamtite, iz vas će uvek i baš uvek izaći ono što je u vama ako vas neko 'stisne'. Iz pomorandže nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama."
"Nema dobrog drveta koje donosi rđav plod, ni rđavog drveta koje donosi dobar plod. Jer, svako drvo se poznaje po svom plodu. Sa trnja se ne beru smokve, ni grožđe sa kupine. Dobar čovek iz dobre riznice svoga srca iznosi dobro, a zao čovek iz zle riznice iznosi zlo jer usta govore ono čega je srce puno." (Evanđelje po Luki 6: 43-45)
PRINCEZA NA ULICI
Kada sam počinjao da učim za rabina, zbunjivalo me je pitanje značenja religije. Da li je suština u tome da se bude dobar čovek, ili da se bude blizak Bogu, ili da se uzdržavamo od greha, ili sve to zajedno? Onda sam jednog dana, dok sam bio u rabinskom koledžu u Jerusalimu, posmatrao kako ulicom prolazi jedan siromašni stari rabin, koji je bio disident u Rusiji pre nego što je došao u Izrael. Znao sam za njegovu reputaciju i divio sam se njegovoj hrabrosti da se suprostavi Staljinu u najgorim godinama sovjetske torture. Bio je čudan dan, padao je sneg u Jerusalimu - što se retko događa. Rabin je polako išao po snegu, u cipelama koje nikako nisu mogle da ga zaštite od haldnoće. Jedino što je bilo na njemu, a iole moglo da ga zaštiti od haldnoće, bio je šal, čvrsto umotan oko vrata. Iz daljine sam video kako je naišao na staru prosjakinju. Pružila je ruku ka njemu, on je zavukao svoju ruku u džep i dao joj nekoliko novčića. Ali, pošto se tresla od hladnoće, nije mogla dobro da upravlja prstima i novčići su pali u sneg. Rabin ih je pokupio i stavio joj u džep. Zatim je skinuo šal, omotao joj oko vrata, i nastavio svojim putem.
Dve nedelje kasnije, našao sam se u istoj sinagogi sa pobožnim rabinom. Ispričao sam mu šta sam video i pitao ga zašto je rizikovao svoje zdravlje zbog nje. "Uradili ste to iz milosrđa, zar ne? Jer ste hteli da učinite dobro delo?" "Ne", rekao je on, sa primetnim ruskim naglaskom. "Učinio sam to jer sam video princezu na ulici, koja nije imala svoje uobičajeno kraljevsko odelo, pa sam joj pozajmio svoje."
Tada sam shvatio svrhu vere. Religija nas uči da prepoznamo plemenite i kneževske potencijale svakog ljudskog bića, i navodi nas da se prema njima ponašamo u skladu sa njihovim plemenitim poreklom. I dok nas vera uči da to prepoznamo u svakom ljudskom biću, stid nas uči da to prepoznamo u sebi, zato što ima trenutaka kada to zaboravljamo.
Šmuli Boteah
Dve nedelje kasnije, našao sam se u istoj sinagogi sa pobožnim rabinom. Ispričao sam mu šta sam video i pitao ga zašto je rizikovao svoje zdravlje zbog nje. "Uradili ste to iz milosrđa, zar ne? Jer ste hteli da učinite dobro delo?" "Ne", rekao je on, sa primetnim ruskim naglaskom. "Učinio sam to jer sam video princezu na ulici, koja nije imala svoje uobičajeno kraljevsko odelo, pa sam joj pozajmio svoje."
Tada sam shvatio svrhu vere. Religija nas uči da prepoznamo plemenite i kneževske potencijale svakog ljudskog bića, i navodi nas da se prema njima ponašamo u skladu sa njihovim plemenitim poreklom. I dok nas vera uči da to prepoznamo u svakom ljudskom biću, stid nas uči da to prepoznamo u sebi, zato što ima trenutaka kada to zaboravljamo.
Šmuli Boteah
NAJVIŠA CENA
Draguljar je sedeo za stolom i kroz izlog svoje otmene trgovine posmatrao prolaznike. Neka se devojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
"To je za moju sestru. Možete li mi je zapakovati kao dar?"
Trgovac s nevericom pogleda devojčicu i upita: "Koliko novca imaš?"
Ona se podiže na prste, stavi na sto limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je onde nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.
"Hoće li biti dovoljno?", upita ponosno. "Želela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkada nemamo mamu, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Uverena sam da će je dar veoma obradovati. Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen."
Trgovac je otišao u malu prostoriju i u zlatnocrven papir zapakovao kutijicu.
"Uzmi i pažljivo ponesi", reče devojčici.
Ona uze paketić kao pobednički pehar i ponosno izađe iz trgovine.
Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna devojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakovao i upita: "Ova je ogrlica kupljena u Vašoj trgovini?"
"Da, gospođice."
"Koliko je koštala?"
"U mojoj trgovini cene su stvar poverenja, tiču se samo mene i mojih kupaca."
"To je za moju sestru. Možete li mi je zapakovati kao dar?"
Trgovac s nevericom pogleda devojčicu i upita: "Koliko novca imaš?"
Ona se podiže na prste, stavi na sto limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je onde nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.
"Hoće li biti dovoljno?", upita ponosno. "Želela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkada nemamo mamu, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Uverena sam da će je dar veoma obradovati. Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen."
Trgovac je otišao u malu prostoriju i u zlatnocrven papir zapakovao kutijicu.
"Uzmi i pažljivo ponesi", reče devojčici.
Ona uze paketić kao pobednički pehar i ponosno izađe iz trgovine.
Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna devojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakovao i upita: "Ova je ogrlica kupljena u Vašoj trgovini?"
"Da, gospođice."
"Koliko je koštala?"
"U mojoj trgovini cene su stvar poverenja, tiču se samo mene i mojih kupaca."
PSIĆI NA PRODAJU
Vlasnik jedne prodavnice držao je iznad vrata natpis na kome je pisalo “Psići na prodaju”. Natpisi na neki način privlače i decu, pa je sasvim prirodno što je jedan mali dečak stao ispred tog znaka i vlasnika zapitao: “Za koliko novca nameravate da prodate te kučiće?”
Vlasnik radnje je odgovorio: “Za nekih trideset do pedeset dolara.”
Dečak se mašio za džep i izvadio sitninu. “Imam dva dolara i trideset sedam centi.” - rekao je. “ Da li biste mi dozvolili da uđem da ih vidim?”
Vlasnik radnje se nasmejao, a zatim zviznuo, pa je iz kućice za pse izašla kuja i otrčala do drugog kraja radnje. Za njom je trčalo pet nežnih, sitnih loptica od krzna. Jedan psić je poprilično zaostao za njima. Dečak je odmah učio da psić koji zaostaje šepa, pa je pitao: “Šta nije u redu sa ovim malim psom?”
Vlasnik je objasnio da je veterinar pregledao to kučence i da je utvrdio da ima iščašen kuk. Uvek će šepati. Uvek će biti takav. Dečak se uzbudio. “Želim da kupim baš tog psića.”
Vlasnik radnje mu je rekao: “Ne, ti ne želiš da kupiš baš tog psića. Ako ga stvarno želiš, pokloniću ti ga.”
Dečak se veoma uznemirio. Pogledao je vlasnika radnje pravo u oči, i preteći prstom rekao: “Ne želim da mi ga poklonite. Taj mali pas vredi isto toliko koliko i ostali psići, sada ću vam dati dva dolara i trideset sedam centi, a pedeset centi plaćaću vam mesečno sve dok ga ne isplatim.”
Vlasnik radnje ga je ubeđivao: “Ti ustvari, ne želiš da kupiš tog psića. On nikada neće moći da trči, skače i igra se sa tobom kao ostali psi.”
Tada je mali dečak seo, povrnuo nogavicu pantalona da bi pokazao svoju uvrnutu levu nogu u velikoj metalnoj protezi. Pogledao je vlasnika radnje i nežno odgovorio: “Vidite. Ni ja ne mogu dobro da trčim, a tom kučencetu potreban je neko ko će ga razumeti!”
Vlasnik radnje je odgovorio: “Za nekih trideset do pedeset dolara.”
Dečak se mašio za džep i izvadio sitninu. “Imam dva dolara i trideset sedam centi.” - rekao je. “ Da li biste mi dozvolili da uđem da ih vidim?”
Vlasnik radnje se nasmejao, a zatim zviznuo, pa je iz kućice za pse izašla kuja i otrčala do drugog kraja radnje. Za njom je trčalo pet nežnih, sitnih loptica od krzna. Jedan psić je poprilično zaostao za njima. Dečak je odmah učio da psić koji zaostaje šepa, pa je pitao: “Šta nije u redu sa ovim malim psom?”
Vlasnik je objasnio da je veterinar pregledao to kučence i da je utvrdio da ima iščašen kuk. Uvek će šepati. Uvek će biti takav. Dečak se uzbudio. “Želim da kupim baš tog psića.”
Vlasnik radnje mu je rekao: “Ne, ti ne želiš da kupiš baš tog psića. Ako ga stvarno želiš, pokloniću ti ga.”
Dečak se veoma uznemirio. Pogledao je vlasnika radnje pravo u oči, i preteći prstom rekao: “Ne želim da mi ga poklonite. Taj mali pas vredi isto toliko koliko i ostali psići, sada ću vam dati dva dolara i trideset sedam centi, a pedeset centi plaćaću vam mesečno sve dok ga ne isplatim.”
Vlasnik radnje ga je ubeđivao: “Ti ustvari, ne želiš da kupiš tog psića. On nikada neće moći da trči, skače i igra se sa tobom kao ostali psi.”
Tada je mali dečak seo, povrnuo nogavicu pantalona da bi pokazao svoju uvrnutu levu nogu u velikoj metalnoj protezi. Pogledao je vlasnika radnje i nežno odgovorio: “Vidite. Ni ja ne mogu dobro da trčim, a tom kučencetu potreban je neko ko će ga razumeti!”
BOGATI SIROMASI
Neki jako bogat poslovni čovek odlučio je svome sinu pokazati šta je to siromaštvo kako bi više znao ceniti bogatstvo koje ima. Odveo ga je na neko siromašno seosko imanje kod porodice sa puno dece. Proveli su onde dva dana.
"I, jesi li sad vidio razliku između bogatstva i siromaštva?" - upitao je otac sina kad su se vratili kući.
"Jesam, oče!" - odgovorio je dečak.
"Ja sam jedinac, a ona deca imaju i braću i sestre.
Mi ispred kuće imamo bazen, a oni imaju reku u kojoj mogu plivati i loviti ribe.
Mi imamo klimu u kući, a oni samo otvore prozore i struji im hlad od hrastova ispred prozora i s reke.
Mi o pticama gledamo na televiziji, a njima prave ptice sleću na prozore.
Mi imamo psa, a oni imaju stado ovaca.
Jesam, oče, naučio sam što je bogatstvo. I žao mi je što i mi nismo tako bogati."
"I, jesi li sad vidio razliku između bogatstva i siromaštva?" - upitao je otac sina kad su se vratili kući.
"Jesam, oče!" - odgovorio je dečak.
"Ja sam jedinac, a ona deca imaju i braću i sestre.
Mi ispred kuće imamo bazen, a oni imaju reku u kojoj mogu plivati i loviti ribe.
Mi imamo klimu u kući, a oni samo otvore prozore i struji im hlad od hrastova ispred prozora i s reke.
Mi o pticama gledamo na televiziji, a njima prave ptice sleću na prozore.
Mi imamo psa, a oni imaju stado ovaca.
Jesam, oče, naučio sam što je bogatstvo. I žao mi je što i mi nismo tako bogati."